Profesor Jovan Radović je izuzetna ličnost, intelektualac, patriota i rodoljub. Rođen je u Barama - Manastir Morača, gdje je završio osnovnu školu, a u Beogradu maturirao u Prvoj beogradskoj gimnaziji 1911. godine. U Beogradu je upisao i Filozofski fakultet, a usavršavao je germanistiku u Lajpcigu (Njemačka). Njegovo školovanje najviše je finansirao stariji brat Sava, koji je jedno vrijeme bio pečalbar u Americi. Njihov brat Milovan učesnik je oslobodilačkih ratova i Prvog svjetskog rata do 1916. godine, a potom su trojica braće pristupila komitskom pokretu. Milovana je zarobio austrougarski okupator i umro je u Jusovači, 1917. godine, kojem se ni groba ne zna. Poslije oslobođenja Metohije, najmlađi od braće, sinova Radojevih – Jovan, bio je prvobitno profesor Učiteljske škole u Peći.
U godini jubileja, stogodišnjice ujedinjenja krajem već prošle godine, visokopreosvećeni vladika Amfilohije služio je svetu liturgiju i parastos, rođaku, vojvodi Jovanu Radojevom Radoviću, u Crkvi Svetog Pantelejmona i Svetog Klimenta u Barama, kod Manastira Morača. U Zavičajnom muzeju potomaka vojvode Bogića Moračanina, istog dana, 23. decembra, upriličen je i naučni skup o ličnosti i djelu Jovana Radovića.
Jovana Radovića je Prvi svjetski rat zatekao u Njemačkoj, ali se kao patriota vratio u Crnu Goru preko Rusije. Poslije kapitulacije Crne Gore, izbjegao je austrougarsku internaciju i kao rodoljub, ne mogavši podnijeti okupaciju, odmetnuo se s braćom u komite i povezao se sa grupom komita kapetana Milinka Vlahovića (otac komuniste Veljka Vlahovića, primj.V.I.).
Komitski pokret od 1916. do 1918. godine vodili su patriote - intelektualci i oficiri koji su izbjegli internaciju. Okupator je protiv njih organizovao tzv. kontrakomite od ljudi koji su stupili u tajnu, a i javnu kolaboraciju sa neprijateljem, a među njima je bilo pristalica starog autokratskog režima kralja Nikole, koji su u burnom političkom periodu, zv. ustavnom od 1905. do 1913. bili najveći oslonac represivnog aparata i reakcionarnog crnogorskog režima. U vremenu političkih progona, montiranih afera i političkih procesa bili su učesnici hajke na političke protivnike (klubaše) ili su vodili glavnu riječ u ad hoc formiranim sudovima. Jedan od njih bio je i pravnik i sudija Milo Dožić, takođe iz Morače i odivičić Radovića. Milo Dožić je bio sudija u posebnom sudu za tzv. suđenje anarhističkih zločina, koji je sudio, pored tada redovnih sudova, prema zakonu Lex specialis u tzv. Bombaškom procesu 1907 - 1908. godine protiv najistaknutijih opozicionara tog vremena.
Inače, iz bratstva Radovića i njihovog srodnog bratstva Vojvodića, na drugoj strani (okupatorskoj, kolaborantskoj) nije bilo niti jednog. Sa prostora sadašnje kolašinske opštinske administrativne teritorije bilo je patriota komita oko 200, od kojih 18 Radovića i 19 Vojvodića, a među njima i šest odiva – žena iz ova dva bratstva (prema neobjavljenoj dokumentaciji o bratstvu Radovića, Predraga T. Šćepanovića). On još navodi da je kontrakomita i švapskih špijuna, nažalost, bilo mnogo više, i da ih je bilo u svim krajevima Morače, Rovaca, Vasojevića, te da su se vodili čak i pravi mali ratovi. Na primjer, Vujisići iz Pekobrđa (velika teritorija Morače) poubijali su sve švapske špijune u svom kraju. Nažalost, bratoubilaštvo i osvjete iz vremena okupacije 1916–1918. godine će se nastaviti i poslije oslobođenja, a reperkusije će imati i u Drugom svjetskom ratu. Takođe, prema Šćepanoviću, vrlom i neumornom publicisti, istraživaču i biografu ličnosti i genealogiji bratstava u Crnoj Gori, prvi okupatorski vojnik nije poginuo u Vasojevićima, prilikom odvođenja u internaciju generala Radomira Vešovića (kada je ubijen poručnik Peher, primj. V.I.), nego su prije u Moračkoj Bistrici iznad prevoja Crkvine ubijena dva švapska vojnika čije se ubistvo pripisuje upravo Jovanu Radoviću. Okupatorska vlast je poslala patrolu u izviđaj, očigledno su se sreli Jovan Radović i njegov rođak Milo Dožić koji je došao najvjerovatnije sa okupatorskom patrolom i da su se veoma „ružno rastali” tom prilikom.
Grupa moračkih komita na čelu sa Jovanom Radovićem i oficirom Milinkom Vlahovićem odlučili su krajem 1916. godine da se, njih 17, prebace u Srbiju, s prvobitnom namjerom da dalje preko Rumunije stupe u rusku vojsku. Stigli su prvo u Toplički kraj, gdje su se na Kopaoniku povezali sa lokalnim komitima.
Grupa moračkih komita ostaje u ovom kraju okupirane Srbije s namjerom podizanja ustanka. Kad je ustanak u Toplici počeo, februara 1917. godine Jovan Radović je imenovan za pomoćnika vojvode i vođe Koste Milovanovića Pećanca, kao i komitskim vojvodom – pirotskim i komandantom pirotskog odreda. Poslije svirepog i krvavog gušenja Topličkog ustanka od strane bugarskog okupatora ostao je na tom području Srbije izvodeći pojedinačne gerilske akcije.
Sredinom maja 1918. godine komitske grupe iz Topličkog kraja dolaze u Crnu Goru, reorganizuju i popunjavaju svoje odrede pripremajući se za konačno oslobođenje Crne Gore od austrougarskog okupatora. U Andrijevici, u oktobru iste godine, bolesni komandant komitskih odreda Kosta Pećanac predaje komandu nad svim odredima Jovanu Radoviću. Tom činu prisustvovao je i komandant Drugog jugoslovenskog puka.
Komitske čete na čelu sa Jovanom Radovićem oslobađaju munjevito kraj po kraj, sela i gradove u Crnoj Gori. Jovan Radović ulazi 27. oktobra 1918. godine u Kolašin, koji je lokalno stanovništvo već oslobodilo. Radović se ponovo sreo sa svojim rođakom Milom Dožićem, i rekao mu, između ostalog, da će kad se „sve završi” zapitati njega i mnoge druge otkud oni u „švapski Kolašin” dok su oni „krvarili po Srbiji”.
Vojvoda Jovan Radović je oslobađajući pojedina mjesta držao i vatrene govore kao podsticaj oslobođenju, ujedinjenju i obračunom sa okupatorskim kolaboracionistima i bivšim reakcionarima režima kralja Nikole koji su u velikom broju bili uz okupatorsku vlast od 1916. do 1918. godine. To će ga očigledno koštati i života.
Radović je sa svojim komitima i lokalnim ustanicima oslobađao dalje pojedina mjesta ne samo u Crnoj Gori nego i na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pritom je, prilikom oslobađanja Nikšića, sa svojih 40 komita i 50 crnogorskih ustanika zarobio 3.605 neprijateljskih vojnika, 30 podoficira i 95 oficira. Zatim, oslobađa Gacko i Kalinovik, sve do Sarajeva.
Dok je Jovan Radović sa svojim četnicima oslobađao zemlju od okupatora, bivši civilni komesar u Kolašinu, Srbin iz Like Miloš Ljeskovac, za čije se uprave u tom gradu umorene mnoge patriote na vješalima, sakrio se kod bišeg crnogorskog kapetana Zarije Vukovića u podkomovskom selu Konjuhe. Ljeskovac je tu skovao zavjeru sa Milom Dožićem da Jovana Radovića otruju preko Milovih rođaka. To su i uspjeli u sarajevskom hotelu „Evropa”, novembra 1918. godine. Ironija i sudbina Srba patriota je mnogih slična.
Kao vožda Prvog srpskog ustanka Karađorđa, Jovana Radovića otrovao je kršteni kum. Jovan Radović je sahranjen sa svim počastima u Sarajevu, a mnogo kasnije njegovi najbiliži po ženskoj liniji prenijeli su zemne ostatke ovog moračkog viteza u rodni kraj.
Najveća ironija i tragika je što je dželat iz Kolašina bio u tom istom Sarajevu, u ujedinjenoj jugoslovenskoj državi visoki funkcioner nove države za koju je Jovan Radović dao svoj život. To je najveći cinizam, a nije jedini slučaj, da se dželati smiju svojim žrtama sa mjesta gdje su unapređeni, umjesto da budu kažnjeni za svoje zločine. Kako pjesnik kaže: „Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj...”
Tako je i ovaj skup u Barama Moračkim i parastos heroju Jovanu Radoviću bio mala ispravka istorijske nepravde, jer ovaj intelektualni i moralni gorostas zaslužuje mnogo više, da se na njegovom patriotizmu uče generacije.
Jovanov najstariji brat, Sava, godinu dana nakon bratove smrti, iz osvete je ubio Mila Dožića u sred bijela dana u Podgorici. Osuđen je na 20 godina zatvora koje je izdržao u Zenici. Zavjetovao se da se neće nikad ženiti i umro je, takođe zagonetno u, za njega i njegovu braću sudbinskom Topličkom kraju 1957. godine. Tako se završila sudbina braće Radovića, koja podsjeća na starogrčke tragedije. A, istorija se očigledno najviše ponavlja Srbima; niko kao ovaj narod nema još od Kosova polja patriota i izdajnika, Obilića i Brankovića, a nigdje kao u Crnoj Gori nijesu ljubav i mržnja tako blizu, kao i bratoubistva – koja će se produžiti, nažalost, i kasnije.
Ovaj rad ima za cilj, između navedenog, da bude opomena, da se više izdajstva, bratske rane i osvete ne ponove, kako je, uostalom, i naglasio u svom govoru i propovijedi ovom prilikom visokopreosvećeni mitropolit Amfilohije.
dr Vukić Ilinčić